Kako nas mentalno ‘sakate’ od djetinjstva i uče da se uklopimo

Koliko puta ste naletjeli na neki članak u kojem vam se sugerira da biste trebali nešto učiniti ili promijeniti na sebi kako biste se svidjeli nekome?

 “10 načina da vas zavoli svekrva, 150 načina da osvojite muškarca iz snova, 50 savjeta za osvajanje šefove naklonosti…“

Iako stvar zvuči banalno, mi doista kolektivno patimo od kronične potrebe da se svidimo nekome. Mediji tome samo pogoduju, a nebrojeni „svidi se ovom, onom“ članci na koje nailazimo, to samo potvrđuju.

Što sam starija, to je moja alergija na ovaj tip ispiranja mozga ozbiljnija. Lijeka, čini se, nema. Jedini lijek je prevencija. Ne izlagati se takvim sadržajima, čini se kao jedina razumna opcija, a povišena doza kritičnosti i selektivnosti prilikom izbora sadržaja kojem ćemo izložiti naše moždane vijuge, ali i vlastito samopouzdanje, bila bi i više nego poželjna.

Zašto imamo potrebu i neutaživu želju za tuđim odobravanjem?

Poznajem mnoge divne ljudi koji su ostali mentalno „osakaćeni“ zbog kritiziranja najbližih još u najranijoj životnoj dobi. Majke koje zabrinjavajućom lakoćom kritiziraju svoje kćerke, očevi koji sumnjaju u muževnost svojih sinova i sam koncept ravnopravnosti spolova te, naravno, neizostavni članovi bliže i daljnje rodbine koji uvijek imaju nešto „pametno i primjereno“ za savjetovati.

Rijetki su oni sretnici koji su kroz život koračali pošteđeni takvih dubokoumnih savjeta, otrovnih riječi izgovorenih pod krinkom dobrih namjera. I sama sam prošla kroz žrvanj tuđe podobnosti u procjenjivanju moje neprikladnosti pa odgovorno tvrdim da nas upravo komentari u delikatnoj fazi naših života, formiraju na specifičan način. Zbog njih i tražimo tuđe odobravanje za svaki naš korak.

Od kritiziranih do kritičara

Nedorasli odrasli, umjesto da nas pripremaju za bitke na životnoj fronti koja će nam i bez njihove asistencije biti dovoljno izazovna, pomažu nam od najmanjih nogu da sustavno i dugoročno razvijamo navike kritiziranja. Samih sebe, ali i drugih. Kroz nasljednu odgojnu prizmu čije su i oni bili žrtve, svijet ispunjen gorčinom i kritikama, na vlastiti i tuđi račun, postaje nam s vremenom „normalan“. Pomišljamo da smo slobodni i, prije svega, pozvani komentirati one koji imaju krive zube, štrkljave noge, velik trbuh, manje novaca ili bazen iza kuće.

Ne govore nam dovoljno o rijetkim, ali iznimnim pojedincima koji prkose društvu i suludim društvenim standardima jer bi isticanje takvih primjera bacilo ljagu na njihove ustajale izgovore kojima se nedovoljno dobro kriju od vlastitih poraza.

Ja bih, primjerice, voljela da mi ispiru mozak lekcijama o malim, velikim herojima koji su se drznuli „pljunuti u lice“ svim mogućim ograničenjima. No, načula sam previše puta da takve pojedince nazivaju „čudacima“.

Malo je onih koji nas uče o tankoj liniji između mogućeg i nemogućeg, o ljepoti različitosti, nužnosti tolerancije i razumijevanja, o snazi kojom odišemo. A snažni smo. Moćni smo. Stvoreni smo za puno više od laćanja mača s dvije oštrice. Ona kobnija, uvijek je uperena prema nama i našem vlastitom sustavu vrijednosti kojeg gradimo na tuđim temeljima.

Biti drugačiji od drugih, u dječjoj dobi podrazumijevalo je kritike, uvrede, ismijavanja i poruge. Od pogubnosti ovih, nimalo bezazlenih, postupaka bila su izuzeta djeca čiju su „čudnost“ podržavali njihovi najbliži, dajući im vjetar u leđa, osvještavajući važnost njihove posebnosti pa su se takva dječica zaljubila u to što jesu. Ona druga, bila su posramljivana zbog vlastitog postojanja. Povjerovala su da su „neadekvatna“.

Ne čudi, stoga, da brojni mladi, a i stariji posežu za „make-overom“ vlastite osobnosti, drastično mijenjaju svoju fizionomiju, stil ili način života. Nalikuju nekome koga percipiraju kao sretnog. Prihvaćenog. Popularnog. Imitacijom drugih, sve su dalje od samih sebe. Tijelo tako nije više njihov dom nego ljuštura čija će adekvatnija pojava zadovoljiti nečija tuđa očekivanja.

“Od sindroma „neadekvatnosti“ ne pate samo klinci. Pate i odrasli koji još uvijek nisu preboljeli demone iz djetinjstva, niti osvijestili važnost svog potencijala pa su, čini se, nemoćni u drugačijem odgajanju djece, od onog čiji su i sami bili žrtve. Nedorasli odrasli, tako, svojim neznanjem odgajaju „neadekvatnu“ djecu, a ta ista neadekvatna djeca postaju sutra nedorasli odrasli. I začarani krug se nastavlja.

Danas kad gazim prema 30-ima, mislim da je rizik preuzimanja titule „drugačiji“ u suštini isti, iako dobro i decentno kamufliran, ovisno u kojoj sredini se krećemo. No, biti drugačiji u mnogim sferama još uvijek se poistovjećuje sa „biti čudan“, a ne „biti svoj“. S godinama sam stekla pokoje zrnce mudrosti pa danas na sve „drugačije“ gledam s potpuno drugog aspekta. Volim čudake. Iskreno, i sama se smatram „čudnom“ iako sam nekoć bila na drugoj strani vlastite oštrice.

Posebna vrsta zvana „čudaci“

To su oni ljudi pored kojih se osjećate dovoljno. Uz koje se, bez obzira na svoje probleme, osjećate dobro. Pored kojih ne razmišljate o svojim ni tuđim manama. S kojima pričate o vrlinama. O idejama. O planovima. O ljubavi. O uspjesima.To su one majke, žene, očevi, prijatelji, kolege i partneri koji u vama bude nadu da ste vrijedni. Bez obzira na sve. Da ste savršeno dostojni sreće, poštovanja i ljubavi. I jeste. Onaj tko vam kaže suprotno, laže. Ne vas, laže sebe.

Nadam se da imate barem jednog čudaka u vašem životu jer dobro znam da život uz njih poprima neke druge boje. Ako ste ‘pak toliko sretni da vas netko naziva čudakom, zahvalite mu, a prije svega zaplješćite samom sebi. Jer između poslušnog mrava i neukroćenog čudaka, velik je put, a još veća razlika.

Piše: Iva Mioč

Izvor: ivamioc.com